novu, novus, novus amor est, que pereo...
"Ej, što je bilo? Što si pokisla?"
"Ma ništa samo sam umorna", kiseli osmjeh i natrag u sebe. Nisam joj mogla reći kako sam upravo zamišljala sebe i njega za nekih deset godina, kada sredimo živote i kada se ponovno vidimo. Pitala sam se hoće li opet sve biti isto, hoću li opet osjećati ono što uvijek osjetim, ono kada ga samo želim dotaknuti; prstom dotaknuti njegove ruke. Pokušala sam prestati razmišljati, koncentrirati na put koji je bio preda mnom, ali ta slika nije izlazila iz glave. Pomislim: nisam ga čula nekoliko dana. Život je nastavio dalje, i nastavit će se, s njim ili bez njega. On je poput jackpota, može se bez njega, ali život s njim daleko je jednostavniji.
I pada kiša, ustvari padala je. Sada se klinci već igraju vani, a i ptičice pjevaju neujednačeno. Zatvorena u prostoriji zamišljam miris zraka. Topal, zagugšljiv, mokar. Čudan zrak. Sve to baca me u tamne sjene mene. One sjene koje ne želim vidjeti. Pitam se što ću sa sobom. Što bi trebala i kada. Kako da proživim sve ovo. Budem optimist (barem pokušam) i kažem da će biti bolje. Samo da prođe škola, ali onda shvatim da me škola uveseljava. Shvatim da me ona izvlači, makar umirem unutri, ali mi je dobro. I onda se opet pitam što ću sa sobom.
Danas je za promjenu sunčano. Pisala sam ispravak iz matematike. Sve je smućkala pa pola testa nije ni bilo. Znala sam. Još sam tri dobila iz fizike, ali samo iz teorije. Iz zadataka jedan naravno, ali nije upisano jer je u razredu bilo 19 jedinica. (Y) Samo da je više od pola. Ova iz hrvatskog još nije ocijenila testove, sutra. Jadno. Sviđa mi se dan danas. Ptičice su nekako ujednačene, to volim, kada pjevaju zajedno i glasno.
Moja prijateljica, Monika je u bolnici. Ima česte migrene i sada je na pretragama. Inače živi u Lovasu, jel. Jučer mi se srce rastrgala kada sam saznala da su je ostavili u bolnici, no rekla mi je da nije ništa strašno, običen pretrage koje uvijek rade. Zato sam izašala van. Cijeli tjedan mi je bio bljak i trebalo mi je smijeha. Ema i Matea su me tako nasmijala da smo se sve tri skoro upišale od smijeha. Ne sjećam se kada sam zadnji put plakala od smijeha. Bilo je prekrasno.
Odlučila sam završiti post. Iako se događaju neke lošije stvari, sve se nekako ispravlja, ide na bolje. Ja sam odmah sretnija i imam više volje nego ikada prije. Sada mi je važna škola, a onda kada završi posvetit ću svo svoje vrijeme samo na ljude koje bezuvjetno volim.
i kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska...
Imam osjećaj da nemam sve pod kontrolom. Nešto mi uvijek izmiče, jedan dio nečega koji bi sve uspostavio u ravnotežu, kako vakuola u biljnoj stanici. Umorna sam. Od škole, ljudi...
Šetam gradom, sama. Janis u ušima. Torba mi ubija ramena. Osjeti se miris vlažne trave i asfalta, pomalo neugodan miris. Pored mene prolaze dvojica likova. Spuštam pogled. Osjetim njihov pogled na sebi. I njihov miris. Ugodan, muški. Čujem njihove glasove, duboki, muški. Onda ne naživciraju. Okrenu se. Preokrenem očima i tako u krug. Ljudi me gledaju. Tupi, prazni pogledi. Ja im odvratim pogled, ali u njihovom pogledu potražim njih. I tako uvijek. Oči sve otkrivaju, dovoljan mi je samo jedan pogled. Oni skrenu pogled. Ja skrenem pogled i oni otiđu, a ja saznam nešto o njima. I onda ispočetka.
Vani je sunčano. Sunce mami ljude van, a meni mami osmijeh na lice. Kada je sunce imam i najširi osmijeh. Samo da nakratko osjetim tu toplinu na svom licu, svojoj koži i odmah sam bolje. Osjećaj je prekrasan. Ubije svaku monotoniju u mom životu.
Imam najbolji razred na ovom svijetu. Ima nas svakakvih, uistinu. Ima ljudi koji su povučeni, zabavljaci, oni pametni (mi klasičar mrzimo riječ štreberi, jer smo mi u osnovnoj bili štreberi), tračeri i umišljeni, ali svi mi se sviđaju. Tako su različiti i tako sam puno karaktera upoznala da mi je to naprosto prekrasno. U jedno sam sigurna i u tome smo svi isti: dobri smo ljudi. Svi smo na mjestu i to je ono najčudnije u toj školi. Svi su ispravni ljudi.
Shvatila sam da stalno pišem te postove. Proud to be *.* Pišem ih baš onda kada to poželim.
Pa da, ja odo.
Odvezao se. Osjećao je olakšanje, ali je znao da šef neće biti zadovoljan. Nije pronašao malu, a to mu je bio prioritet i naravno ubiti nju. Udario je šakom o volan. Poželio se vratiti, ali je znao da ne smije, policija je sigurno već stigla, a i izgledao je upadljivo, barem u ovoj odjeći. Prvi put sam pogriješio! a on nije griješio. Uvijek je bio precizan, točan i nekako maštovit. Sviđao mu se njegov način ubijanja. Uvijek bez dokaza, ali sada nije shvaćao zašto nije djevojčicu bolje potražio. Možda je zaboravio? Ne, on nikada, ništa ne zaboravlja. Približio se gradu Detroitu. Automobili su se već kretali. Grad se budio. Izgledao je lijepo. Detroit je veliki grad, ali ne poput Big Apple, već dovoljno velik za njega. Grad mu se svidio na prvi pogled, sigurno je bilo ljepše, nego tamo gdje je odrastao. Ovaj grad bio je topliji, srdačniji, kao da te tim velikim zgradama grlio i zakrivao od svijeta u kojem je živio, od svijeta kojem je prodao svoju dušu i um. Provozao se uz samu granicu grada i okruga, nije mu se žurilo, naprotiv, šef se budi tek oko osam, a sada je tek šest.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Živjeti, to bi bila pustolovina.
Petar pan
Usamljenik među hrpom ljudi.
Avanturist. Putnik bez kofera.
Pisac. Promatrač. Prijatelj.
Na pola puta od djeteta do odrasle osobe.
Od 5.2.2oo9
Znam da ništa ne znam.
Sokrat
Zaborav je nepregledni ocean po kojem plovi samo jedan brodić, a to je sjećanje.
Ima dana koje očekujemo godine i godine i kada nam oni napokon dođu, tako smo nespremni i nepripravni kao da ih nikada ni očekivali nismo.
Najteže je naći sebe!
credits
Design: glamouresqueAdjustment: murderscene